Bila sam u vezi sa oženjenim čovjekom 15 godina, a onda sam ga pitala šta će biti sa mnom kada on umre

Upoznala sam Sema davne 1981, tada sam imala 39 godina i prolazila kroz težak perioda – upravo sam se razvodila. Suprug me je ostavio sa 14-mjesečnom bebom, a finansijske pomoći nije bilo ni na vidiku…

Potražila sam dobrog adokvata i tada sam upoznala Sema. U startu sam znala da je oženjen i da ima dvoje dece, ali bila sam usamljena, ranjiva i emotivna, i ubrzo sam počela da osjećam naklonost ka njemu.

Iskoristila sam to što je bio moj adokvat i pozvala ga da dođe kod mene kako bi utanačili saradnju. Ubrzo smo završili u mojoj spavaćoj sobi; otkopčavala sam mu na pantalonama dugme po dugme.

Molio me je da to ne radim, ali svako njegovo “ne” značilo je samo “nemoj da staješ“. Od tada smo se svakodnevno viđali, poslije dvije godine dobila sam čak i zlatni prsten sa urezanim “zauvijek“.

Njegova supruga je samo jednom posumnjala da ima drugu, ali je uspio da je umiri. Više nije bilo problema s te strane.

Ako se pitate kako je to biti “druga žena”, ja ću vam reći… Prijatelji su me kritikovali zbog te uloge. Ali, ja sam u toj ulozi bila najbolja! Oduvijek sam bila “druga žena”. Kada je moja majka umrla, otac se ponovo oženio, ali njegova nova supruga je otvoreno pokazivala da joj se ne dopadam. Tada me je otac zamolio da se preslim u hotel, a imala sam samo 15 godina, dok je on živio u kući sa svojom ženom.Ponekad je dolazio u hotel kako bi proveli vrijeme zajedno, a potom se vraćao svojoj ženi. I tada sam bila “druga”, nedovoljno važna da budem prva. Svoju vezu sa Semom vidjela sam kao priliku da preokrenem situaciju iz svog djetinjstva i nadala sam se da ću vremenom ipak doći do “prvog mjesta”.

Kako su njegove kćerke počele da se udaju i dobijaju djecu, tako su i njegove porodične obaveze rasle, ali on je uvijek imao dovoljno vremena za mene. Čak i poslije 15 godina bila sam nevjerovatno zaljubljena u njega. Nikada nisam osjetila takvu strast prema bilo kome.

Moj terapeut je tvrdio da ne treba da se oslanjam na svoja osjećanja u tolikoj meri, bez obzira što sam mislila da su dobra za mene. Ali ja sam ga toliko voljela. Baš kao što dijete voli svog roditelja. Ne, ne kao oca, već kao majku.

Jednog toplog popodneva pitala sam ga šta će se dogoditi sa mnom ako on iznenada umre. Željela sam da dobijem potvrdu da sam mu važna i nadala sam se da će me obezbijediti i nakon svoje smrti. Ali, dobila sam odgovor koji nisam očekivala.
“Za tebe ću činiti sve što mogu dok sam živ. Ne želim da više vodimo ovakve razgovore”, rekao je odlučno.

Bila sam povrijeđena, i osjećala sam se kao najveća glupača na svijetu. Umjesto da sam se borila da nađem bolji posao ili čovjeka koji nije zauzet, ja sam se godinama oslanjala na njega.

Nakon nekoliko dana, nešto u meni se prelomilo. Rupu u mom srcu nije mogao da popuni niko osim mene. Naučila sam da volim sebe. Konačno sam počela da zaista volim sebe, više nego bilo koga drugog i tada sam shvatila život.

Izašla sam iz onog našeg hotela i nastavila da koračam naprijed. I nikada se više nisam okrenula.